Balada o Kralju

„Kad bih pronašao bijelca koji zvuči poput crnca – i posjeduje crnački osjećaj – zaradio bih milijardu dolara“, poznata je (i s razlogom često citirana) izjava Sama Phillipsa, osnivača i vlasnika kompanije Sun Records, i ključne figure u evolucijskom procesu popularne kulture pedesetih. Sreća mu se osmjehnula kad je 18. srpnja 1953. osamnaestogodišnji vozač kamiona Elvis Aaron Presley osvanuo u njegovu studiju u Memphisu da snimi skladbu My Happiness za majčin rođendan. Phillipsovoj suradnici i radijskoj voditeljici Marion Keisker, koja se toga dana našla u studiju, učinilo se da prepoznaje nesvakidašnji talent, pa je uključila magnetofon i snimke preporučila šefu.

Ostalo je, dakako, povijest. Ona nas, doduše poučava da prvu rock and roll-ploču nije snimio Presley, nego Ike Turner; skladba Rocket 88 Ikea Turnera i njegove skupine Kings of Rhythm po svjedočenjima najvećih autoriteta na tom polju (uključujući Petera Guralnicka), prijelomna je točka u kojoj se rani rhythm ‘n’ blues, jump blues i swing pretapaju u ono što će postati poznato kao rock and roll. No tek u Elvisovim rukama taj će žanr spontano eksplodirati, s nesagledivim glazbenim i kulturnim posljedicama. One se osjećaju i danas, puna četiri desetljeća nakon što je njegovo beživotno tijelo pronađeno u kupaonici monumentalnoga zdanja u Gracelandu.

U trenutku smrti, 16. kolovoza 1977, svijet glazbe nije mogao biti udaljeniji od duha rock ‘n’ rolla koji su personificirala njegova ključna rana ostvarenja – od debitantskog singla That’s All Right, preko manje razvikanih klasika kalibra Mystery Train, do Heartbreak Hotel, Hound Dog, Don’t Be Cruel i drugih, kasnijih, uključujući i balade poput Are You Lonesome Tonight i Love Me Tender. Konac sedamdesetih bilo je vrijeme naleta punk-nihilizma i disco-hedonizma; novi val obijao je vrata svjetskog mainstreama, a The Clash su na vlastitu prvijencu izvikivali stihove svoje programatske himne: „Nema više Elvisa, Beatlesa i Rolling Stonesa ‘77!“.

Ako mu radikalno izmijenjen kulturni pejzaž nije išao na ruku, ostaje činjenica da ne postoji punk-revolucija i disco-groznica koje bi Kralja – živa ili mrtva – ikada mogle skinuti s prijestolja. Uz iznimku Beatlesa, nitko nije ostavio dubljega traga na popularnoj glazbi prošlog stoljeća; njegov utjecaj na kulturu prošloga stoljeća teško je izmjeriti, bez obzira što, kako naglašavaju svi relevantni kritičari, nije bio ni prvi bijelac u misiji rhythm and bluesa – tu čast ima Bill Haley. Chuck Berry stvorio je izvrstan opus i u glazbenom je smislu nedvojbeno zaslužniji, ali Elvisova figura natkriljuje suvremenike u pojavnom, simboličkom smislu.

„Kreirao je sama sebe u duhu autentičnog modernista crpeći nadahnuće iz najboljih izvora na koje je nailazio, i stvarajući nešto posve novo“, napisao je britanski kritičar i glazbenik Bob Stanley u eseju uvrštenom u knjigu Yeah Yeah Yeah – The Story of Modern Pop. Iza kraljevske maske i strelovitog uspjeha krila se, međutim, čudesno proturječna osobnost: bio je, nastavlja Stanley, „nježan, katkada nasilan, nesebičan, samodopadan, šarmantan, senzibilan, autodestruktivan i paranoičan“ i po svemu sudeći nedovoljno siguran u sebe unatoč golemu izvođačkom i reinterpretatorskom talentu i još većem uspjehu.

Suvremenu je glazbu lišio moralnih stega, i gotovo preko noći uza se vezao čitavu generaciju, gotovo fanatičnu u namjeri da se odmakne od vlastitih roditelja na vlastiti, seksualno oslobođen način, slijedeći poseban identifikacijski kod.

Rođen je 8. siječnja 1935. u mjestu Tupelo, u Mississippiju, a odrastao u siromašnoj, religioznoj obitelji. Brat blizanac umro je pri porodu i teško je procijeniti u kojoj je mjeri taj događaj ostavio traga u Elvisovu karakteru, no rastao je duboko povezan s majkom Gladys, upijajući country s jedne te blues s druge – „zabranjene“ – strane. To se osobito prepoznalo po dolasku u Memphis, gdje je, osim glazbi Hanka Snowa, Roya Acuffa i Jimmyja Rogersa, bio izložen i utjecajima tzv. rasne, crnačke kulture. Odnosno, klasicima glazbenika poput Arthura Crudupa, čija je That’s Alright u njegovoj verziji poprimila drukčije, modificirano obilježje. U srži Elvisova opusa upravo i jest zvučni sudar crnačke i bijele glazbe, sraz dvije dotad nepomirljive i zapravo suprotstavljene estetike: sentimentalne melodioznosti country and westerna i otvorene seksualnosti rhythm and bluesa, uz sveprisutnu komponentu gospela. Bijelu je glazbu pjevao glasom crnca, a crnu je približio bijelim tinejdžerima – no čak se ni to nije moglo nazvati potpunom slikom.

Kad je njegove kvalitete početkom 1955. zapazio promućurni menedžer Colonel Tom Parker, priča je poprimila ozbiljnije razmjere, ali i dobila autodestruktivnu klicu koja će s vremenom samo bujati. Ugovor s diskografskom kućom Sun otkupljen je za tada pozamašnih 35 tisuća dolara i Elvis je uzletio na vrh, učvrstivši vlastiti mit i postavši hodajuća metafora mlade, uspješne, beskompromisne, samouvjerene, ali i samodopadne Amerike; status kralja podrazumijevao se po sebi. „Nitko ranije nije čuo glazbu poput Blue Suede Shoes i Hound Dog, jer nitko je ranije nije ni stvorio“, zaključio je jedan engleski kritičar. O opsegu i učincima njegova komercijalnog uspjeha suvišno je i govoriti.

Premda su čistunci očekivali da Elvisova lascivna, tvrda verzija rock and rolla i rockabillyja potraje unedogled, to se, dakako, nije dogodilo. Kako se mijenjala njegova vanjština, mijenjao se i pristup glazbi i izvedbi, u studiju, na pozornici, a potom i na filmskom platnu. Elvis kao kralj rock-estrade, Elvis kao prvoklasni pjevač. Nedostajao mu je samo naslov Elvisa kao svjetske filmske superzvijezde, no njegovi su dosezi na tom polju – baš kao i u slučaju glazbe – upadljivo nekonzistentni, pri čemu su Jailhouse Rock (1957), Flaming Star (1960) i Viva Las Vegas (1964) tri uvjerljiva argumenta o glumačkom talentu. No autentični dar i nezaustavljiva energija s prolaskom su vremena smekšali i erodirali u samotnu pojavu sve udaljeniju od stvarnoga života naraštaja s kojim je u početku bio u tijesnu dosluhu. Nakon dolaska iz vojske baladni materijal zasjenio je sve ostalo, elementi popa proširili su spektar utjecaja, a Parker je, posve nepotrebno, strategiju daljega tijeka karijere – ili njezin veći dio – postavio na holivudskim ambicijama.

Osim toga, sredinom šezdesetih, s dolaskom Beatlesa i Dylana, kulturna se klima promijenila. Novi naraštaji izvođača nisu samo reinterpretirali tuđu, nego su skladali, aranžirali i izvodili vlastitu glazbu. Osim toga, umjetnički kredibilitet sada se postizao kreativno zaokruženom albumskom formom, a ne trominutnom singlicom. Iako su mu i kasniji albumi (Elvis Is Back te odličan From Elvis In Memphis) nerijetko sadržavali kvalitetan materijal, Elvis ipak nije imao svoje monumentalno djelo, svoj Rubber Soul ili Blonde On Blonde. Rezultat tako izmijenjenih okolnosti ogleda se u činjenici da je u očima „ozbiljne“ rock-publike Presley uvijek figurirao kao „simbol i ikona“, a ne „umjetnik“ (Richie Unterberger).

Unatoč tomu, četrdeset godina nakon smrti njegova inovatorska pozicija u formiranju temeljnoga rock and roll-vokabulara ostaje posve neupitna.